U nastavku pročitajte nekoliko šaljivih i zanimljivih priča … 🙂
PJESMA LEGIONARA
Po dolasku u Francusku bili smo smješteni u vojarnu francuske vojske u Bitche-u, čiji je garnizon u to vrijeme bio na manevrima, pa je ostalo samo pomoćno osoblje i straža. Svaka je zemlja dobila svoj kat u dvije odvojene zgrade (“muška” i “ženska”).
Tog prvog dana nije bio predviđen nikakav nastup i bili smo sretni da se umorni od dugotrajnog putovanja možemo dobro odmoriti. No, kako to obično biva, iskrsnuo je za organizatora “grosse problem”, i morali smo ići na nastup u Montsheim. Uz razumljivo gunđanje članova Društva spremili smo se i krenuli.
Nakon podulje vožnje po lošem vremenu u “obližnji” Montsheim, nastupa, te još napornijeg i duljeg povratka zbog zastoja prouzročenog teškom saobraćajnom nesrećom, jedva smo dočekali da se bacimo “u krpe” jer je ponoć već davno prošla.
Rano, rano jutro. Pet sati. Budi nas nekakav jezivi zvuk. Neki proviruju kroz prozore uz kletve dužne poštovanja, i otkrivaju izvor brundanja: četa francuskih Legionara vježbajući obilazi čitav krug uz poznatu jezivu legionarsku pjesmu od koje se ledi krv u žilama. Čovjek ne može povjerovati da ljudsko biće može proizvoditi tako duboke tonove. Tu “pjesmu” i osjećaj koji izaziva, nemoguće je riječima opisati. To treba čuti.
Da im vratimo milo za drago i da im pokažemo kako to mi radimo, odlučili smo iduće jutro mi “nastupiti” sa svojom pjesmom. Ali šta i kako?
Spasonosno rješenje stiže od koreografa Društva: pjesmica čije riječi opisuju našu “očajnu” situaciju, pjevana u stilu američkih marinaca ili ti naših “Tigrova”.
Iduće jutro muški dio Društva pričekao je da svi odu na doručak (pet sati u jutro ipak nam je bilo prerano), pa smo i mi krenuli trčećim korakom kroz čitav krug uz našu “borbenu” pjesmu koju je započinjao Koki, a mi za njim ponavljali. Sada su svi Francuzi izletjeli na prozore u strahu da su stigle strašne “Zenge”.
Osveta je bila potpuna i učunkovita, ali juhu u Francuskoj nismo jeli, no evo i stihova:
Stižu strašne “Zenge”,
marofski zdrug “Menge”
Marofske smo mi barabe,
Pišamo vam pod tarabe.
U Bičiju služimo,
Sa svjetom se družimo.
Kostarika, Bugarska,
Hrvatska i Slovačka.
Mi zajedno patimo,
Po svjetu se klatimo.
Dragec nam je vrhovnik,
Hinko mu je poglavnik.
Joja mu je pobočnik,
Nacek im je nadglednik.
Biči nam je baš za pet,
Tu bi bili tristo let.
Ipak nam tu nekaj fali,
Juhicu nam nisu dali.
Pa idemo v Hageno,
Tamo bude veselo!
Ho-ho-ho-ho!
NENAD U BOLNICI
Drugi dan našeg boravka u Francuskoj, prilikom priprema za nastup u Schwayen-u, imali smo nešto slobodnog vremena koje su članovi koristili prema svojem interesu. Neki su isprobavali svoje atletske i penjačke sposobnosti u obližnjem rekreacijskom centru. Među njima i Nenad Vlahinja.
Nekoliko puta se u stvamo rekordnom vremenu popeo na vrh užeta za penjanje visokog 8 metara. Pokušali su i drugi, ali nije išlo. Nenad je još jednom htio pokazati kako se to radi.
Kada se popeo na sam vrh i dodirnuo gredu, uže je puklo i Nenad je, na očigled mnogih članova Društva pao pred njih sa 8 metara visine.
Šok!
Nenad je ostao ležati ne mogavši se podići. U pomoć je odmah priskočila Katica Kliček, inače iskusna medicinska sestra. Pozvana je prva pomoć koja stiže za 15-20 minuta. Stručno su zbrinuli Nenada i odvezli ga u bolnicu u Bitche.
Svi smo bili šokirani događajem, ali i sretni što sve uje završilo i tragičnije. Sutradan je kompletno Društvo posjetilo Nenada koji je dobio gips na desnoj nozi. Pukle su mu obje kosti potkoljenice.
Tamburaši su sa tamburama došli u sobu i zasvirali. Liječnici i sestre bili su iznenađeni i oduševljeni. Nikada nitko u njihovoj bolnici još nije svirao u bolničkoj sobi pacijentu pjesme po želji.
Nenad je bio mezimac osoblja bolnice. Posjećivali smo ga svaki dan. Kada smo trebali krenuti kući, liječnici su preporučili da Nenad bude transportiran kolima prve pomoći. Pozvali smo Dom zdravlja Novi Marof, i zahvaljujući ravnatelju gosp. dr. Ivici Čićku, kola hitne pomoći bila su sutradan u Huagenau i prebacila našeg ozlijeđenog penjača u Novi Marof.
LAURENT – FRANCUSKI HRVAT
Naš domaćin za vrijeme trajanja festivala u Haguenau-u (Francuska) bio je gospodin Laurent, izuzetno požrtvovna i druželjubiva osoba. Na raspolaganju nam je bio, kako se kaže, dvadesetčetiri sata na dan. On je već tradicionalno domaćin hrvatskim društvima. Pravi je ljubitelj folklora. Voditelj je i plesač folklorne grupe iz Haguenau-a.
Iako vrlo malo, ili skoro ništa ne razumije hrvatski, zanimljivo je da zna desetak naših popularnih slavonskih pjesama, a posebno iz repertoara “Zlatnih dukata”. Više puta je i javno, na pozornici, zajedno sa našim tamburašima pjevao pjesmu “Ne dirajte mi ravnicu”. Pjevao je to osobito osjećajno i sa puno sjete, tako da su i nama i njemu potekle suze. Tražio je prijevode svih pjesama na francuski, kako bi znao što pjeva.
Gospodin Laurent je svima ostao u sjajnoj i dragoj uspomeni.
DEGUSTACIJA AUSTRIJSKIH VINA
Kada smo gostovali u Furstenfeldu (Austrija), jedan od domaćina pozvao nas je na degustaciju vina u svoj vinograd i podrum. Siromah, nije znao kakvoj se opasnosti izložio. Zagorce pozvati na degustaciju vina! “Probalo” se tu oko petnaestak vrsti raznih vina. Stvarno fantastično. Bilo je tu vina od maline, kupine, ribizla, jagoda i druge vrste. Tamburaši su stvorili pakleni štimung.
Neki od članova malo su previše “degustirali”. Jedan od njih se našoj prevoditeljici, inaće gradiščanskoj Hrvatici koja je odlično govorila hrvatski, obraćao na engleskom jeziku i objašnjavao razliku između mandoline i benđa. To je trajalo prilično dugo, sve dok naša uljudna prevoditeljica nije upozorila našeg “degustatora”, da ona sasvim dobro razumije hrvatski, pa da joj se ne treba obraćati na engleskom jeziku.
